Ne moraš da zatvaraš oči. Samo zastani. I dozvoli sebi da se na tren opustiš.
Udahni polako. I izdahni. Nekoliko puta.
Ništa ne forsiraj. Ne moraš da ideš dublje. Ne moraš ništa da kopaš.
Ono što je spremno da bude viđeno, pojaviće se prirodno. Pojaviće se samo. A ono što danas nije spremno, ne mora da dođe.
A sad polako... Zamisli da uranjaš u sebe. I polako primeti - kako se osećaš.
Možda je tu tuga. Bes. Strah. Umor. Razočaranje. Možda ne znaš tačno šta osećaš.
I to je u redu. Samo reci sebi:
Dozvoljavam sebi da osećam.
Ne moram da bežim od svojih osećanja.
Ne moram da ih pojačavam.
Ne moram odmah ni da ih menjam.
Ja zaslužujem ljubav i kada osećam neprijatne emocije.
Ako dođu suze, pusti ih.
Ako telo poželi da uzdahne, da se protegne, pomeri ili zadrhti, dozvoli mu.
Ne moramo ništa nasilno da izazivamo.
Telo zna.
Srce zna.
Bog zna šta je sada na redu.
Tvoje je da veruješ.
Lagano staviš ruku na srce.
I kažeš sebi, nežno:
Žao mi je.
Oprosti mi, molim te.
Hvala ti.
Volim te.
Žao mi je za svaki put kada sam te napustio zato što mi se nije dopadalo ono što osećam.
Oprosti mi što sam od tebe tražio da odmah budem bolje.
Hvala ti, srce moje, što si ostalo uz mene.
Volim te baš takvo kakvo jesi.
Udahni još jednom.
I primeti da li sada postoji bar malo više prostora u tebi.
Možda je dah slobodniji.
Možda su ramena mekša.
Možda se ništa veliko nije promenilo.
I to je dovoljno.
Ne mora osećanje potpuno da nestane.
Dovoljno je da više ne moraš da ratuješ sa njim.
Reci sebi:
U redu je da osećam.
U redu je da izrazim svoja osećanja.
U redu je da ih pustim kada budu spremna da odu.
Ja zaslužujem ljubav.
Ja zaslužujem mir.
Ne zato što je sve rešeno.
Nego zato što više ne moram da napuštam sebe dok prolazim kroz ono što još nije rešeno.
Udahni.
Izdahni.
I nastavi sa svojim danom malo nežnije prema sebi.
A ako osetiš da te srce poziva na dublje isceljenje, pridruži nam se na radionici "Sveta ljubav", 1. avgusta. Više detalja pročitaj na: markomaodus.com/sveta-ljubav-1-8-u-beogradu/
Sećam se dana kada sam pre petnaestak godina izjavio:
„Ja zaslužujem da vodim epski život.“
Peglao sam košulju.
Bio sam nezadovoljan i neostvaren u svim oblastima.
Nisam imao pojma u šta se upuštam. Jednostavno sam osećao da je to – to.
Celo moje telo se tome radovalo.
Nisam znao da sam tako izabrao put srca. Put veličanstvenosti.
A on zahteva veliku ljubav, spremnost da se prepustimo, hrabrost i poverenje.
Korak po korak, vođen nevidljivim koncem, počeo sam da doživljavam čudesna iskustva.
Napustio sam siguran posao u školi jer sam osećao da me srce vodi nekim drugim putem.
Iz dana u dan, nastojao sam da koračam stazom srca.
I malo-pomalo, snovi su počeli da se ostvaruju.
Poseta veličanstvenom skupu „Biti jedno“ u Madridu.
Zagrljaj sa Joeom Vitaleom, čovekom koji je napisao knjigu o Ho’oponoponu koja mi je promenila život.
Božanstveni sedmodnevni seminar na planini Tari.
Susret sa osobom u čijim sam očima prepoznao njenu dušu. Kao da se poznajemo odranije.
Nakon toga usledilo je putovanje blizanačkih duša, veličanstvena čuda, ali i mnogo neprijatnih emocija koje tada, zbog svoje prevelike vezanosti, nisam uspevao sa lakoćom da otpustim.
Ipak, zahvaljujući posvećenosti i hrabrosti da budem ono što jesam, usledilo je mnogo putovanja, seminara po raznim gradovima Evrope, susreta sa predivnim dušama i fascinantnih božanskih sinhronizacija.
Čuda su sledila čuda i nije bilo kraja čudesima.
U jednom trenutku, život je doneo neka drugačija iskustva.
I dalje je bilo mnogo lepih trenutaka.
Ali vremenom sam primetio da mi taj osećaj epike i veličanstvenosti, taj zanos ljubavi prema svakom trenutku, ponekad nedostaje.
Pre nekoliko dana upitao sam Boga:
„Kako da to povratim?“
Odgovor je stigao.
Sveta ljubav.
U tom periodu svakoga dana sam radio četiri meditacije, od toga tri sa šamanskim disanjem:
Povezivanje sa unutrašnjim detetom Čišćenje predačkih linija, odnosno oslobađanje obrazaca zasnovanih na strahu iz prošlosti, koji se i dalje prenose Negativni entitet, odnosno oslobađanje agresivnih energija poput besa, mržnje i ljutnje, koje su u nama, a kojih često nismo svesni Sveta ljubav, odnosno oslobađanje programa odvojenosti i napuštenosti, čime se otvaramo za pravi partnerski odnos
Svaki dan je postao čudesno sinhronizovan.
Na svakom koraku osećam kao da me Bog direktno drži za ruku i nepogrešivo vodi.
Ono što pomislim čistim srcem, poput deteta, ostvari se veoma brzo, na neki čudesan način.
Sećam se kada sam jednom pomislio:
„Kako bi bilo lepo da postoji park za odrasle.“
Nekoliko dana kasnije vodio sam seminar u Beču. Na pauzi nas je naša domaćica povela u obližnji park.
Čim smo ušli, primetio sam ljuljaške visoke barem petnaest metara.
Zatrčao sam se i uskočio u jednu.
U tom trenutku u mom umu se odigrao dijalog sa Bogom:
„Da li bi ti voleo milione i milione ili ova naša čuda?“
„Ova naša čuda“, odgovorio sam sa osmehom.
U poslednjih nekoliko dana isti taj osećaj se vratio.
Samo je Marko sada mnogo lakši.
Nevezan za priču, ali posvećen suštini poruke:
„Sveta ljubav.“
Sveta ljubav se za mene može prevesti u misao koja se pojavila u mom umu na jednoj radionici pre više od deset godina:
„Vidim Boga u svemu.“
Ili u poruku sa freske američkog Indijanca u pravoslavnoj crkvi u Baru, na kojoj piše:
„Poštuj sve što je stvoreno.“
Ali živeti to iz trenutka u trenutak, u fizičkom svetu, nije lako.
Baš malopre pročitah jednu misao o Isusu Hristu:
„Večito znalcima nevidljiv i neshvatljiv. Širi od neba i svetliji od sunca. A tako blizak jednostavnim ljudima čistog srca.“
Sveta ljubav zahteva život srcem.
Ljubav iz trenutka u trenutak.
To je naš najvažniji, ali nimalo lak zadatak.
Radionica „Sveta ljubav“ jedan je od snažnih alata koji nam u tome može pomoći.
Sledeća radionica biće održana uživo i online, 1. avgusta 2026. godine.
Vreme: 16 – 20:30 h
Cena: 6.000 dinara za Srbiju ili 60 evra za druge države. U cenu je uključen i snimak koji možete koristiti zauvek.
Na radionici ćemo proći kroz sva četiri pažljivo dizajnirana meditativno-molitvena procesa.
Delićemo zagrljaje. Delićemo životna iskustva. Za vas koje srce pozove, dobro mi došli.
Prijavite se porukom na marko.maodus@gmail.com
Želim vam okean ljubavi i radosti, hrabrost da nastavite putem svog srca i mir koji prevazilazi svako poimanje. 💙
Jutros sam sa prijateljima igrao padel. I primetio obrazac koji mi se ponavlja.
Kada igram lošije nego što želim, prvo osetim bes, ali kada se to nastavi, čak i prezir prema sebi.
Pošto je moj cilj da primerom doprinesem, te da učim iz svakog iskustva, želim sa vama da podelim čaroliju koja dođe sa transformacijom.
Nakon završetka meča, sedam kraj jezera, zatvaram oči i ulazim dublje u sebe.
Pitam se… Kakva sam ja osoba - Kada mi ne ide kako bih želeo?
I odgovor je jasan. Ja sam osoba koja razočarava druge. Kriv sam što ni njima nije lepo zbog mene. I samim tim, zaslužujem prezir. Svakako ne zaslužujem podršku i ljubav.
Šta radim u takvim situacijama? Napuštam sebe. Odbacujem sebe. Poručujem sebi da – takav kakav jesam, ne zaslužujem podršku i ljubav.
Fascinantno. Bez obzira na godine posvećenog rada, nekada ovakve misli isplivaju. Mogu da očajavam. Ili da prionem na čišćenje. Da se vratim u istinsku prirodu – bezuslovnu ljubav.
Tada se pitam… - a kakva bih osoba želeo da budem u takvoj situaciji? I… Odgovor je jednostavan.
Voleo bih da vidim sebe i u takvim iskustvima očima Boga. Da ni tada ne zaboravim da sam vredan ljubavi. Da čak i kada moji rezultati nisu savršeni, zaslužujem podršku. Ne napuštam sebe kada očekivani rezultati nisu tu. Na padelu. U odnosima. U životu.
Duboki mir se vraća. I ponovo sve vidim svesnije.
Uviđam da ovaj koji prezire sebe, zapravo samo pokušava da mi ukaže šta u nekim situacijama nesvesno radim.
Kroz nemir me podseća na nešto mnogo važnije od poena.
Da vidim sebe očima Boga. Očima bezuslovne ljubavi.
Po ko zna koji put, vraćam se niz svoju životnu liniju - u trenutak rođenja.
U mislima posećujem, svaku verziju sebe koju sam napustio. I jasno vidim. Život me je uvek voleo. Ali, ja nisam.
Napuštao sam sebe. Mnogo puta.
Još jednom se podsetim da će se ovakvi procesi verovatno ponavljati do kraja života.
I zahvalan sam na njima, jer znam da moje srce svaki put, još malo poraste. Još je malo slobodnije da voli.
Još jedan podsetnik da…
Ljubav je uvek tu. Želim vam mir koji prevazilazi svako poimanje. 🙏🏻🫂💙
Jutros sam pričao sa prijateljicom. Posvećena je radu na sebi godinama.
Ali, izgovara jednu rečenicu koju nisam čuo prvi put:
- Sve to postaje komplikovano kada si roditelj.
Naravno, ponovo sam učinio isto.
Prihvatio odgovornost za sve ono što je u meni, a izaziva da se ovo iskustvo ponavlja.
Svaki trenutak je prilika da budemo deo problema ili deo rešenja.
Naše žaljenje i kukanje je samo zaborav moći duše. Zaborav Boga.
Prihvatanje odgovornosti je svest da Bog tj. Ljubav u nama ima savršeni odgovor.
I da, kada se na to pozovemo, možemo biti deo savršenog rešenja.
Slušao sam je sa punom pažnjom i razumevanjem.
A onda, ispričao događaj od pre nekoliko godina.
Jednog jutra šetao sam po Istri. Stiglo mi je nekoliko pitanja u vezi sa roditeljstvom.
Obratio sam se Bogu:
- Bože, znam da je i u ovoj temi, kao i u svakoj, potrebno prihvatiti sto posto odgovornosti za sva svoja iskustva. Ali, kako ja da snimim video na tu temu, reći će mi ljudi da moja reč ništa ne znači jer nemam to u svom iskustvu.
- Samo ti kreni kroz svoj dan. I biće tačno ono što treba.
Pola sata kasnije, javlja se jedna divna žena koja je posetila neki od mojih seminara. Sretnemo se na kafici.
Priča mi kako je godinama imala mnogo problema sa svojom ćerkom. Pokušavala je da je usmeri da uči, bude vredna, kulturna, ali pre svega, da izbegne neprijatna iskustva. Ono što je bila istina – nesvesno je želela sve da kontroliše. I nikako nije uspevala.
Naravno, potpuno je to prirodno za ljudsko biće. Ali, kaže da se njihov odnos u potpunosti promenio, tek onda kada je odlučila da prepusti sve Bogu. Posvetila se radu sa sobom, sa svojom dušom, sa svojom podsvešću. I tako je polako počela da stiče veće poverenje u život sam.
Na kraju joj je došlo da roditeljstvo nije komplikovano. Sve se, kaže, može svesti u dve rečenice:
- Volim te. Verujem u tebe.
To znači… volim te, baš takvu kakva si sada. Ne moraš da imaš bolje ocene. Ne moraš da budeš više u skladu sa mojim očekivanjima. Verujem da u sebi imaš sve što ti je potrebno da izrasteš u najbolju verziju sebe. Verujem da je Bog i u tebi. I on tačno zna zašto sada prolaziš kroz ovo iskustvo. A to znači da, ne samo da je Bog odabrao tebe da budeš moje dete, već je odabrao baš mene da budem tvoja majka. To je nešto što se već nalazi u mojoj prirodi. I u tom saznanju mogu da se opustim. Ne moram više da bičujem sebe i pitam se da li sam dovoljna. Mogu da zaista verujem i u toj spoznaji se opustim. A tek kada sam opuštena, onda zaista svoja priroda mogu i da budem. Volim te. I verujem u tebe.
Sve ono što godinama živim i govorim, ova žena je izrekla. Ona ode.
- Vidiš kako dolazi tvoj novi video.
- Hvala ti, Bože.
Samo malo kasnije, srećem se sa drugom gospođom. Ona ima sina. I priča mi - identičnu priču iz svoje porodice. Kaže:
Celo roditeljstvo, može svesti u dve rečenice: “Volim te. Verujem u tebe.”
Bukvalno identično.
Odmah potom snimim video.
I znam da je to – jedan mali deo božanskog rešenja.
Naravno, lako je to reći: “Voli i pusti”.
Ali, živeti ono što govoriš, to je izazov za nas ljude.
Vraćam se svojoj prijateljici. I kažem da je njen zadatak, da ako želi da pomogne svojoj ćerki, svom unutrašnjem detetu da ono što daje ćerki.
Da tako sebi pruži ono što očekuje od sveta.
Da trenira da vidi sebe očima bezuslovne ljubavi.
Da se seti da ju je Bog odabrao da bude majka baš toj devojčici.
Da ne može, niti treba da spreči da devojčica doživi neprijatne emocije. Podsećam je da su upravo one bile fantastične - i za mene i za nju. Jer, one su nas poslale u potragu za suštinskom, duhovnom prirodom čoveka i svega što postoji.
Moja prijateljica se opušta u potpunosti.
Kaže mi da se oseća kao da sam joj dao neku drogu.
To je najjača droga. Bezuslovna ljubav.
Ona kaže: Hvala ti. I hvala ti, Bože.
Dišem mir. I kažem i ja: “Hvala ti Bože na još jednoj prilici da služim”.
A vi koji čitate ove reči… Imam jedno pitanje za vas.
Da li bi se nešto promenilo kada biste još malo više živeli ovu poruku:
- Volim te. Verujem u tebe.
Želim vam okean ljubavi i radosti, hrabrost da nastavite putem svog srca i mir koji prevazilazi svako poimanje.
Jutros mi je stiglo pitanje: Šta da radimo kada naša sreća zavisi od ishoda?
Vezanost za ishod fizičkog događaja je trenutak u kom toliko želimo da stvarnost bude drugačija, da smo spremni da svoju veličanstvenu dušu, kreiranu po slici Božjoj, smestimo u zatvor.
Da od svoje slobode, radosti i ljubavi odustanemo. Da fizički događaj stavimo ispred Boga. I da, mi ljudi to često radimo. Čovek, kada poveruje da će izgubiti ljubav, sigurnost, budućnost ili smisao, ume da sklopi ugovor sa zatvorom samo da ne bi osetio prazninu.
Ali važno je razumeti šta tada sebi radimo.
Bukvalno stavljamo okove na svoje srce. Tada radost više ne može da teče i sve počinje da zavisi od jednog ishoda. Pobeda ili poraz. Sve ili ništa. Nemir je stalan. A mir, baš kao i Bog - tada deluju daleko.
Nadahnuća nema. Jasnoće nema.
Kao da u nama postoji unutrašnji ugovor: "Ako se ne dogodi ono što želim, više ne smem da budem slobodan."
Najveći broj nas provede život u tom ropstvu. Ali ne mora biti tako.
Kada se nađemo na tom mestu, prvi korak nije da ubedimo sebe da nam nije stalo. Naravno da jeste. I to je u redu.
Ali tada treba zastati. Osetiti grč u kome smo se našli. Stezanje. Sumnju. Zabrinutost.
I reći sebi: "U redu je. Imam pravo da osećam ovo što osećam. Zaslužujem ljubav bez obzira na to kako se sada osećam."
Svaki put kada sebe prihvatimo baš takve kakvi jesmo, duša duboko odahne. Upravo tako okov prestaje da bude sudbina.
To je vreme da nežno upitamo: "Koji deo mene veruje da mora biti baš ovako? Šta veruje da će dobiti kroz ovaj ishod? Ljubav? Sigurnost? Potvrdu? Mir?"
Iskrenost prema sebi je pola isceljenja. A onda dolazi molitva srca:
"Bože, primećujem razne terete u svojoj duši. Ne znam kada i kako sam ih tu smestio. Sada razumem da ne moram da znam kada se i šta desilo u prošlosti. Ne znam šta sve treba da se razveže. Ne znam istoriju svega. Ali prihvatam odgovornost. Čim je u meni, moje je. Ne moram da znam. Biram da verujem i volim. Sve što je spremno da se otpusti sada, predajem ti. Hvala ti. Volim te."
Svaki put kada izaberemo poverenje i ljubav, otpustimo deo kontrole. I sve postane jasnije. Polako razumemo da se sve dešava u nama. I spoznajemo da je naša najvažnija dužnost da vodimo računa o detetu u sebi. Da mu dajemo ono što traži od spoljašnjeg sveta.
Da mu svakodnevno kažemo: "Razumem te. Imaš pravo da želiš. Imaš pravo da se nadaš. Ali ne moramo više da predajemo svoj mir jednom jedinom ishodu. Možemo želeti celim srcem, a ipak ostati slobodni.
Nevezanost nije hladnoća. Nije odustajanje. Nije ravnodušnost. Nevezanost je povratak u bezuslovnu ljubav.
To je poverenje koje ne kaže: Verovaću ti ako mi daš ono što želim. Nego: Verujem ti i kada ne razumem."
Tada spoznamo nešto što menja čitavo poimanje života. Život nam ne oduzima nešto da bi nas kaznio. On sklanja ono za šta smo se vezali da bi nam pokazao gde smo predali moć svoje duše.
Kao da kaže: "Dete moje, ti si mislio da tvoj mir živi tamo. A sve vreme je bio ovde. Ono što je tvoje, doći će kroz slobodu. Ono što nije tvoje, ne moraš držati kroz grč. Veruj mi. Pusti."
I tada nešto u telu počne da se razvezuje. Neki stari čvor. Možda naš. Možda porodični. Možda ljudski.
Ne moramo uvek znati odakle je. Bog zna. Naš izbor "Biti ili ne biti" je zapravo samo izbor da živimo stara sećanja ili božansku inspiraciju.
Da pokušavamo da držimo sve konce života pod kontrolom ili da se prepustimo životu sa iskrenom ljubavlju i poverenjem,
Kvalitet u životu nije nositi teret. Kvalitet je - pustiti. Kako bi srce bilo slobodno. Slobodno da voli.
Nevezanost nije odustajanje od ljubavi. Nevezanost je povratak ljubavi tamo gde je strah pokušao da je veže.
Kada otpustimo sve, osetićemo mir. Mir koji prevazilazi svako poimanje. On dolazi direktno iz Izvora. Tada vidimo kako Ljubav putuje kroz vreme. Čisti sećanja, od nastanka sveta do sada. Kroz sve generacije.
Oproštaj ide tamo gde kontrola nikada nije mogla da uđe. Ide direktno u Izvor. I vraća se.
I daje svima ono što je pravo i savršeno za njih. Slojevi sećanja nestaju. Vraćamo se u izvorno stanje - slobodne duše.
A kada duša postane slobodna, ona razume da... Nema šta drugo da radi, osim da voli...
Želim vam okean ljubavi i radosti, hrabrost da nastavite putem svog srca i mir koji prevazilazi svako poimanje.
- Oče, zašto si me napustio? Verovatno svi mi nosimo ovo pitanje u sebi.
Ono nije prava istina, već sećanje ili program koji se nalazi u našoj podsvesti. Pojavljuje se u našem životu kao osećaj napuštenosti, usamljenosti.
Zato se tako možemo osećati i u zagrljaju partnera, društvu prijatelja, okruženi morem ljudi. Osećaj napuštenosti je kao rak. Izjeda čoveka iznutra.
Svaki put kada nas obuzme, osećamo se praznije. I polako kreira rupu unutar nas.
Obično prvo pokušamo da je popunim nečim iz spoljašnjeg sveta. Televizijom. Alkoholom. Narkoticima. Seksom.
Ali, rupa samo raste. Postepeno se osećamo sve praznije.
Hodamo po našoj planeti ranjenog srca, a da to i ne znamo. A dokle god hodamo sa ovom otvorenom ranom, krvarimo, po sebi i drugima.
Ali… Upravo u tom osećaju, skrivena je poruka Ljubavi. Ona nas poziva da zaronimo u sebe.
Ako ostanemo uz sebe kada se bol koji smo potiskivali – pojavi… Otkrićemo u sebi moćnog alhemičara. Čarobnjaka ljubavi koji će nam pokazati pravu istinu.
On će nam pokazati da je ljubav uvek bila tu. Kada je naše telo stvarano, pažljivo i savršeno za naše putovanje. Kada smo prvi put otvorili oči. Kada smo prvi put udahnuli. Kada smo prvi put imali stomačne grčeve. Kada je prvi put neko vikao na nas. Kada smo prvi put doživeli bol.
Pokazaće nam da je Ljubav bila tu u svakom našem iskustvu. Da je tu i sada.
A onda… Onda će pripremiti poseban čarobni napitak. Malo jagoda, malo borovnica… Prstohvat zlatne prašine. Zagrljaj Boga. Zagrljaj pravog prijatelja. Zagrljaj romantične ljubavi. Zagrljaj Majke Zemlje. I… detelina sa četiri lista. I to je to.
Kad popiješ, osećaj usamljenosti se briše. Nestaje. I odjednom… Osetiš. Da si voljen. Da si dovoljan. Baš takav kakav jesi. I sve što je pravo i potrebno za tebe – dolazi. Mir Božji sada teče tvojim telom. Sve je dobro.
Ako želiš da ove uvide produbimo, dođi na radionicu 4.7. od 19h. Beograd, uživo i online.
Nakon životnih priča i čarobnjačkih primera transformacije, sledi duboko isceljujući meditativno – molitveni proces šamanskim disanjem.
Malopre se sretnem sa jednom gospođom. Pažljivo slušam deo njene životne priče.
Dugo se oseća nemoćno jer za sve mora da pita svog partnera. On ima novac. Oseća da tako gubi sebe.
Ispod nemoći, tu su i ljutnja i mržnja i tuga. Zato je stalno iscrpljena. Ne veruje u svoju vrednost. Nema prihode.
Istovremeno, ne želi da ponovo radi. Veruje da novac može zaraditi samo za nju teškim, negovateljskim poslovima u inostranstvu.
- Kako se osećaš kad tako živiš? - Kao licemer.
I dalje je slušam i tu sam. Dozvoljavam joj da izgovori sve što se u mislima krije.
Na početku je tu veliko nezadovoljstvo. Ljutnja. Prema sebi, životu, Bogu.
- Čemu uopšte ovakav život? Samo da se ovo što pre završi. Nema ljubavi. Bog me je napustio.
Nema osude. Idemo dalje. Konačno joj je dozvoljeno da iskreno izrazi ono što misli i oseća. Svakom novom rečenicom, sve lakše joj ide. Naravno, kao i uvek, ispod svega – nalazi se jedna tužna devojčica.
Ona ima sedam godina.I samo želi ljubav svoje majke. A ona je - „Ko zna gde“.
Ali, danas… Možemo da joj pružimo ono što joj je toliko dugo nedostajalo.
I malo po malo, konačno, ogromna težina odlazi. Srce se postepeno otapa. Oseća se sve lakšom. I odjednom, sve za čim je tragala, jasno vidi u sebi.
- Kako je sve lako kad si iskren. Kad si u skladu sa sobom. Pa ovo je čudesno. U meni živi čarobnjak.
Na kraju samog procesa, pitam je kako se oseća u vezi sa početnom situacijom. Smeje se čitavim bićem.
U tom času setim se sebe od pre desetak godina. Tada sam još uvek verovao da mi je mnogo toga neophodno spolja, kako bih bio srećan. Na primer, više novca.
Nisam tada razumeo da takvim razmišljanjem, sebe stavljam u zatvor. Samog sebe sam pretvarao u roba.
Tog dana, na istom mestu gde i danas ova gospođa, postavljajući pitanje: "Da li je apsolutna istina da ne mogu biti srećan ako nemam finansijsku slobodu?", dobio sam napad smeha.
Smejao sam se sigurno desetak minuta. Moje telo je kroz smeh otpuštalo gomilu gluposti u koje sam poverovao.
Nakon toga... konačno sam počeo da verujem da vredim. Da moja misao, reč i delo - imaju neku vrednost. Da će nekome - značiti.
Godinama kasnije... Znam šta to znači - biti kreiran po slici Božjoj.
Koliko je samo naša moć velika - kada su naše misli, emocije i dela u skladu.
Mudrost je prirodna posledica - slušanja izvornog unutrašnjeg glasa.
A vi...
Ako se osećate iscrpljeno, bez vrednosti, prinuđeni da odustajete od sebe da biste preživeli, možda je vreme da se sretnemo 1 na 1.
Možemo biti usred mora ljudi, a osećati se usamljeno, napušteno i izgubljeno.
A možemo biti sami na drugom kontinentu, daleko od svega poznatog, i osećati da smo u centru sve ljubavi koja postoji.
Svet će nam uvek pružiti ogledalo onoga što jesmo.
Voljene osobe mogu biti na drugoj strani planete, a mi se osećati kao da su u našem zagrljaju.
Jer za dušu, daljina se ne meri kilometrima. Svest o ljubavi, samo je otkucaj srca daleko.
Ali teško je to osetiti kada verujemo da za nas nema nikoga. Da sami moramo nositi svoj teret.
Zato se često osećamo umorno. Iscrpljeno. Siroto. Bezvoljno. Ne verujemo nikome.
Kada smo nesvesni da smo već voljeni, u mraku smo. Zato nam svet deluje kao opasno mesto. I zato jedva čekamo da pobegnemo od života koji živimo.
Veliki je to bol u duši. Zaborav Boga. Zaborav ljubavi.
Otud osećaj da moramo mnogo toga što ne želimo. Da moramo biti nešto što nismo, kako bi nas svet voleo. Da moramo zaslužiti ljubav.
Ne razumemo da je jedini lek za to - u nama. Tražimo ljubav spolja, a ona u nama izvire.
To je ona ljubav koju možemo prepoznati u dva leptira koja se pred nama igraju. U pesmi ptičica. U Suncu koje je tog jutra izašlo i za nas. U ljudima koji nas vole.
Tada bar na tren osetimo povezanost sa svetom koji nas okružuje. Bar na tren se setimo da potičemo iz istog Izvora.
Ali, da bismo prestali da prosimo ljubav spoljašnjeg sveta i konačno postanemo slobodna duša, biće potrebno da zagrlimo povređeno dete u sebi. Da mu pružimo ono što očekujemo od sveta.
Da mu kažemo: „Razumem zašto si se plašilo. Razumem zašto si prestalo da veruješ. Ali, više ne moramo biti robovi prošlosti. Sada sam tu. Više neću ignorisati tvoja osećanja. Neću te više napuštati. Tu sam za tebe. Za naše želje. Za naše snove. Volim te. Od sada svuda idemo zajedno.“
Umesto oklopa racionalnosti, tako se vraćamo onome zbog čega smo i došli na našu čarobnu planetu Vraćamo se na put snova. Dajemo sebi dozvolu da želimo.
I baš tada, kada ponovo poverujemo, snovi počnu da se ostvaruju. Sve kao da počne da se namešta, samo od sebe. Čuda postanu moguća.
Ali znam i koliko nekad može biti teško da čujemo svoj unutrašnji glas.
Posebno kada nas pritisnu strah, zbunjenost, bol, bolest, emotivni odnosi, raskrsnice, ponavljajuće misli ili osećaj da smo se udaljili od sebe.
Zato postoji rad 1 na 1.
To je prostor u kom zajedno zastanemo.
Da pogledamo šta se zaista dešava na dubljem nivou.
Da osetimo ono što je dugo bilo potisnuto.
Da se setimo ko smo ispod straha, krivice, besa, tuge, starih odluka i unutrašnjih programa.
Tokom godina, dolazili su mi ljudi u najrazličitijim životnim situacijama.
Ljudi sa velikim emotivnim bolom.
Ljudi koji nisu znali kako dalje u odnosima.
Ljudi koji su se osećali izgubljeno, usamljeno ili odvojeno od sebe.
Dolazili su i ljudi sa ozbiljnim dijagnozama, poput raka ili lupusa.
Ne mogu i ne želim nikome da obećavam ishod.
Ali mogu da kažem da sam mnogo puta svedočio tome da se, kada čovek iskreno stavi svoju dušu i Boga na prvo mesto, nešto na dubokom nivou promeni.
Mnogima se vrati mir.
Mnogima se vrati životna radost.
Mnogima telo ozdravi od "neizlečivih bolesti".
Neki pronađu ljubav i u zdrave odnose, stvore novi život.
Ne zato što sam ja nekoga “popravio”.
Već zato što su se, korak po korak, vraćali sebi.
A što smo bliže svojoj autentičnoj prirodi, život nekako lakše teče.
Rad 1 na 1 je delom razgovor.
Delom duboka meditacija i energetski rad.
Delom tišina koja leči.
U ovom periodu osećam poziv da otvorim više prostora za ovakav rad i zato sam značajno smanjio cenu.
Pojedinačna seansa traje oko 60-90 minuta.
Cena je:
• Srbija: 8.000 dinara • Inostranstvo: 80 evra
Postoji i mentorski rad od mesec dana, sa četiri seanse i vežbama koje pripremam posebno za tvoj proces.
Cena:
• Srbija: 30.000 dinara • Inostranstvo: 300 evra
Ako osećaš da je vreme da zajedno pogledamo u dubine, prihvatimo i otpustimo stare blokade kako bi zakoračio ka većoj slobodi, ispunjenosti i ljubavi, možeš mi pisati na marko.maodus@gmail.com
Dragi moji… Pre desetak godina dao sam otkaz u školi. Iako sam mnogo voleo rad sa decom, srce me je pozivalo na naredni korak. Osećao sam da je vreme da osećaj mira Božjeg i čiste životne radosti prenesem ljudima.
Imao sam mnogo slobodnog vremena. Imao sam to divno stanje duboke bezbrižnosti i poverenja. Ali nisam imao novca. Nije bilo ni ljudi sa kojima bih radio. Nisam imao kome da prenesem ono za šta sam osećao da može da doprinese.
Želeo sam da služim Bogu. Ali niko se nije javljao.
Naravno, to me je povremeno frustriralo. Mogao sam da očajavam. Ali znao sam da je to samo prepreka u unutrašnjem svetu.
Nastavio sam da čistim svoju podsvest, sa poverenjem i ljubavlju. I… Nedugo zatim, preda mnom se pojavio mejl sa naslovom:
“Izgubi sebe u davanju drugima.”
Nešto me je snažno vodilo da dublje razumem tu poruku.
I da deo sebe koji veruje da nema izgubim tako što ću davati svetu ono čega imam u izobilju.
Istog časa napisao sam tekst u kom sam ponudio da u narednih mesec dana poklonim dva sata svog vremena, svakog dana.
Nekome za razgovor. Nekome za rad 1 na 1. Nekoj baki ili deki za odlazak na pijacu. Za šta god život donese.
Odjednom se javilo oko 30 ljudi. Svakog dana sam imao po jedan susret. I svaki od tih susreta bio je predivno čudo.
Imao sam priliku da stičem iskustvo. Da dodirnem duše. Da osetim srca. A onda…
Pred kraj tih mesec dana, niodakle, ostvario se moj veliki san. Održao sam predavanje pred oko sto pedeset ljudi. Moje srce je eksplodiralo od radosti. Bilo je veličanstveno!
Danas ponovo posmatram sebe kao pre deset godina… I pitam se:
Bože, kako mogu sada da služim? I ponovo se pitam… Čega danas imam u izobilju?
Imam mir. Imam poverenje. Imam vreme. Imam iskustvo. Imam srce. Imam mudrost. Imam prostor da slušam. Imam radost da stvaram.
Šta mogu da dam?
Odgovori sami dolaze.
Vreme je za nešto novo. Snimiću meditaciju za decu. Zatim… Osećam da mi se ponovo radi individualno. Mogu da značajno smanjim cenu tog rada u ovom periodu. Da nekome tako otvorim vrata ka sebi.
Prijateljica me maločas pita da li mogu da joj pošaljem meditativnu muziku koju koristim u Školi za čarobnjake.
Kaže:
„Da ne brineš, neću ja to slati nikome. Ona meni toliko prija, isceljuje me.“
Ja pomislim: Bože, hvala ti. Ja ću poslati tu muziku i njoj i svima. To je još jedna prilika da dam.
Baš tako teče inspiracija.
A sada…
Vreme je za pitanje za tebe: Čega imaš u izobilju?
Možda nemaš ono što misliš da moraš da imaš. Možda nemaš novac, sigurnost, savršen plan, veliku publiku, jasnu mapu.
Ali možda imaš vreme. Možda imaš nežnost. Možda imaš znanje. Možda imaš humor. Možda imaš sposobnost da saslušaš. Možda imaš toplu supu. Možda imaš dve ruke. Možda imaš rečenicu koja nekome može da promeni dan.
Nije potrebno da dajemo ono što nemamo. Hajde da počnemo od onoga čega u nama već ima dovoljno.
Marko Maodus
Danas želim da podelim sa tobom ovaj - dar srcu.
Ne moraš da zatvaraš oči.
Samo zastani.
I dozvoli sebi da se na tren opustiš.
Udahni polako.
I izdahni.
Nekoliko puta.
Ništa ne forsiraj.
Ne moraš da ideš dublje.
Ne moraš ništa da kopaš.
Ono što je spremno da bude viđeno, pojaviće se prirodno. Pojaviće se samo.
A ono što danas nije spremno, ne mora da dođe.
A sad polako...
Zamisli da uranjaš u sebe.
I polako primeti - kako se osećaš.
Možda je tu tuga.
Bes.
Strah.
Umor.
Razočaranje.
Možda ne znaš tačno šta osećaš.
I to je u redu.
Samo reci sebi:
Dozvoljavam sebi da osećam.
Ne moram da bežim od svojih osećanja.
Ne moram da ih pojačavam.
Ne moram odmah ni da ih menjam.
Ja zaslužujem ljubav i kada osećam neprijatne emocije.
Ako dođu suze, pusti ih.
Ako telo poželi da uzdahne, da se protegne, pomeri ili zadrhti, dozvoli mu.
Ne moramo ništa nasilno da izazivamo.
Telo zna.
Srce zna.
Bog zna šta je sada na redu.
Tvoje je da veruješ.
Lagano staviš ruku na srce.
I kažeš sebi, nežno:
Žao mi je.
Oprosti mi, molim te.
Hvala ti.
Volim te.
Žao mi je za svaki put kada sam te napustio zato što mi se nije dopadalo ono što osećam.
Oprosti mi što sam od tebe tražio da odmah budem bolje.
Hvala ti, srce moje, što si ostalo uz mene.
Volim te baš takvo kakvo jesi.
Udahni još jednom.
I primeti da li sada postoji bar malo više prostora u tebi.
Možda je dah slobodniji.
Možda su ramena mekša.
Možda se ništa veliko nije promenilo.
I to je dovoljno.
Ne mora osećanje potpuno da nestane.
Dovoljno je da više ne moraš da ratuješ sa njim.
Reci sebi:
U redu je da osećam.
U redu je da izrazim svoja osećanja.
U redu je da ih pustim kada budu spremna da odu.
Ja zaslužujem ljubav.
Ja zaslužujem mir.
Ne zato što je sve rešeno.
Nego zato što više ne moram da napuštam sebe dok prolazim kroz ono što još nije rešeno.
Udahni.
Izdahni.
I nastavi sa svojim danom malo nežnije prema sebi.
A ako osetiš da te srce poziva na dublje isceljenje, pridruži nam se na radionici "Sveta ljubav", 1. avgusta. Više detalja pročitaj na: markomaodus.com/sveta-ljubav-1-8-u-beogradu/
Želim ti čaroban dan. 💙
1 day ago | [YT] | 49
View 1 reply
Marko Maodus
Sećam se dana kada sam pre petnaestak godina izjavio:
„Ja zaslužujem da vodim epski život.“
Peglao sam košulju.
Bio sam nezadovoljan i neostvaren u svim oblastima.
Nisam imao pojma u šta se upuštam. Jednostavno sam osećao da je to – to.
Celo moje telo se tome radovalo.
Nisam znao da sam tako izabrao put srca. Put veličanstvenosti.
A on zahteva veliku ljubav, spremnost da se prepustimo, hrabrost i poverenje.
Korak po korak, vođen nevidljivim koncem, počeo sam da doživljavam čudesna iskustva.
Napustio sam siguran posao u školi jer sam osećao da me srce vodi nekim drugim putem.
Iz dana u dan, nastojao sam da koračam stazom srca.
I malo-pomalo, snovi su počeli da se ostvaruju.
Poseta veličanstvenom skupu „Biti jedno“ u Madridu.
Zagrljaj sa Joeom Vitaleom, čovekom koji je napisao knjigu o Ho’oponoponu koja mi je promenila život.
Božanstveni sedmodnevni seminar na planini Tari.
Susret sa osobom u čijim sam očima prepoznao njenu dušu. Kao da se poznajemo odranije.
Nakon toga usledilo je putovanje blizanačkih duša, veličanstvena čuda, ali i mnogo neprijatnih emocija koje tada, zbog svoje prevelike vezanosti, nisam uspevao sa lakoćom da otpustim.
Ipak, zahvaljujući posvećenosti i hrabrosti da budem ono što jesam, usledilo je mnogo putovanja, seminara po raznim gradovima Evrope, susreta sa predivnim dušama i fascinantnih božanskih sinhronizacija.
Čuda su sledila čuda i nije bilo kraja čudesima.
U jednom trenutku, život je doneo neka drugačija iskustva.
I dalje je bilo mnogo lepih trenutaka.
Ali vremenom sam primetio da mi taj osećaj epike i veličanstvenosti, taj zanos ljubavi prema svakom trenutku, ponekad nedostaje.
Pre nekoliko dana upitao sam Boga:
„Kako da to povratim?“
Odgovor je stigao.
Sveta ljubav.
U tom periodu svakoga dana sam radio četiri meditacije, od toga tri sa šamanskim disanjem:
Povezivanje sa unutrašnjim detetom
Čišćenje predačkih linija, odnosno oslobađanje obrazaca zasnovanih na strahu iz prošlosti, koji se i dalje prenose
Negativni entitet, odnosno oslobađanje agresivnih energija poput besa, mržnje i ljutnje, koje su u nama, a kojih često nismo svesni
Sveta ljubav, odnosno oslobađanje programa odvojenosti i napuštenosti, čime se otvaramo za pravi partnerski odnos
Svaki dan je postao čudesno sinhronizovan.
Na svakom koraku osećam kao da me Bog direktno drži za ruku i nepogrešivo vodi.
Ono što pomislim čistim srcem, poput deteta, ostvari se veoma brzo, na neki čudesan način.
Sećam se kada sam jednom pomislio:
„Kako bi bilo lepo da postoji park za odrasle.“
Nekoliko dana kasnije vodio sam seminar u Beču. Na pauzi nas je naša domaćica povela u obližnji park.
Čim smo ušli, primetio sam ljuljaške visoke barem petnaest metara.
Zatrčao sam se i uskočio u jednu.
U tom trenutku u mom umu se odigrao dijalog sa Bogom:
„Da li bi ti voleo milione i milione ili ova naša čuda?“
„Ova naša čuda“, odgovorio sam sa osmehom.
U poslednjih nekoliko dana isti taj osećaj se vratio.
Samo je Marko sada mnogo lakši.
Nevezan za priču, ali posvećen suštini poruke:
„Sveta ljubav.“
Sveta ljubav se za mene može prevesti u misao koja se pojavila u mom umu na jednoj radionici pre više od deset godina:
„Vidim Boga u svemu.“
Ili u poruku sa freske američkog Indijanca u pravoslavnoj crkvi u Baru, na kojoj piše:
„Poštuj sve što je stvoreno.“
Ali živeti to iz trenutka u trenutak, u fizičkom svetu, nije lako.
Baš malopre pročitah jednu misao o Isusu Hristu:
„Večito znalcima nevidljiv i neshvatljiv. Širi od neba i svetliji od sunca. A tako blizak jednostavnim ljudima čistog srca.“
Sveta ljubav zahteva život srcem.
Ljubav iz trenutka u trenutak.
To je naš najvažniji, ali nimalo lak zadatak.
Radionica „Sveta ljubav“ jedan je od snažnih alata koji nam u tome može pomoći.
Sledeća radionica biće održana uživo i online, 1. avgusta 2026. godine.
Vreme: 16 – 20:30 h
Cena: 6.000 dinara za Srbiju ili 60 evra za druge države.
U cenu je uključen i snimak koji možete koristiti zauvek.
Na radionici ćemo proći kroz sva četiri pažljivo dizajnirana meditativno-molitvena procesa.
Delićemo zagrljaje.
Delićemo životna iskustva.
Za vas koje srce pozove, dobro mi došli.
Prijavite se porukom na marko.maodus@gmail.com
Želim vam okean ljubavi i radosti, hrabrost da nastavite putem svog srca i mir koji prevazilazi svako poimanje. 💙
2 days ago | [YT] | 74
View 0 replies
Marko Maodus
Jutros sam sa prijateljima igrao padel.
I primetio obrazac koji mi se ponavlja.
Kada igram lošije nego što želim, prvo osetim bes, ali kada se to nastavi, čak i prezir prema sebi.
Pošto je moj cilj da primerom doprinesem, te da učim iz svakog iskustva, želim sa vama da podelim čaroliju koja dođe sa transformacijom.
Nakon završetka meča, sedam kraj jezera, zatvaram oči i ulazim dublje u sebe.
Pitam se…
Kakva sam ja osoba - Kada mi ne ide kako bih želeo?
I odgovor je jasan.
Ja sam osoba koja razočarava druge.
Kriv sam što ni njima nije lepo zbog mene.
I samim tim, zaslužujem prezir.
Svakako ne zaslužujem podršku i ljubav.
Šta radim u takvim situacijama?
Napuštam sebe. Odbacujem sebe.
Poručujem sebi da – takav kakav jesam, ne zaslužujem podršku i ljubav.
Fascinantno. Bez obzira na godine posvećenog rada, nekada ovakve misli isplivaju.
Mogu da očajavam.
Ili da prionem na čišćenje.
Da se vratim u istinsku prirodu – bezuslovnu ljubav.
Tada se pitam… - a kakva bih osoba želeo da budem u takvoj situaciji?
I… Odgovor je jednostavan.
Voleo bih da vidim sebe i u takvim iskustvima očima Boga.
Da ni tada ne zaboravim da sam vredan ljubavi.
Da čak i kada moji rezultati nisu savršeni, zaslužujem podršku.
Ne napuštam sebe kada očekivani rezultati nisu tu.
Na padelu. U odnosima. U životu.
Duboki mir se vraća.
I ponovo sve vidim svesnije.
Uviđam da ovaj koji prezire sebe,
zapravo samo pokušava da mi ukaže šta u nekim situacijama nesvesno radim.
Kroz nemir me podseća na nešto mnogo važnije od poena.
Da vidim sebe očima Boga.
Očima bezuslovne ljubavi.
Po ko zna koji put, vraćam se niz svoju životnu liniju - u trenutak rođenja.
U mislima posećujem,
svaku verziju sebe koju sam napustio.
I jasno vidim.
Život me je uvek voleo.
Ali, ja nisam.
Napuštao sam sebe.
Mnogo puta.
Još jednom se podsetim da će se ovakvi procesi verovatno ponavljati do kraja života.
I zahvalan sam na njima, jer znam da moje srce svaki put, još malo poraste.
Još je malo slobodnije da voli.
Još jedan podsetnik da…
Ljubav je uvek tu.
Želim vam mir koji prevazilazi svako poimanje.
🙏🏻🫂💙
5 days ago | [YT] | 220
View 3 replies
Marko Maodus
Jutros sam pričao sa prijateljicom. Posvećena je radu na sebi godinama.
Ali, izgovara jednu rečenicu koju nisam čuo prvi put:
- Sve to postaje komplikovano kada si roditelj.
Naravno, ponovo sam učinio isto.
Prihvatio odgovornost za sve ono što je u meni, a izaziva da se ovo iskustvo ponavlja.
Svaki trenutak je prilika da budemo deo problema ili deo rešenja.
Naše žaljenje i kukanje je samo zaborav moći duše. Zaborav Boga.
Prihvatanje odgovornosti je svest da Bog tj. Ljubav u nama ima savršeni odgovor.
I da, kada se na to pozovemo, možemo biti deo savršenog rešenja.
Slušao sam je sa punom pažnjom i razumevanjem.
A onda, ispričao događaj od pre nekoliko godina.
Jednog jutra šetao sam po Istri. Stiglo mi je nekoliko pitanja u vezi sa roditeljstvom.
Obratio sam se Bogu:
- Bože, znam da je i u ovoj temi, kao i u svakoj, potrebno prihvatiti sto posto odgovornosti za sva svoja iskustva. Ali, kako ja da snimim video na tu temu, reći će mi ljudi da moja reč ništa ne znači jer nemam to u svom iskustvu.
- Samo ti kreni kroz svoj dan. I biće tačno ono što treba.
Pola sata kasnije, javlja se jedna divna žena koja je posetila neki od mojih seminara. Sretnemo se na kafici.
Priča mi kako je godinama imala mnogo problema sa svojom ćerkom. Pokušavala je da je usmeri da uči, bude vredna, kulturna, ali pre svega, da izbegne neprijatna iskustva. Ono što je bila istina – nesvesno je želela sve da kontroliše. I nikako nije uspevala.
Naravno, potpuno je to prirodno za ljudsko biće. Ali, kaže da se njihov odnos u potpunosti promenio, tek onda kada je odlučila da prepusti sve Bogu. Posvetila se radu sa sobom, sa svojom dušom, sa svojom podsvešću. I tako je polako počela da stiče veće poverenje u život sam.
Na kraju joj je došlo da roditeljstvo nije komplikovano. Sve se, kaže, može svesti u dve rečenice:
- Volim te. Verujem u tebe.
To znači… volim te, baš takvu kakva si sada. Ne moraš da imaš bolje ocene. Ne moraš da budeš više u skladu sa mojim očekivanjima. Verujem da u sebi imaš sve što ti je potrebno da izrasteš u najbolju verziju sebe. Verujem da je Bog i u tebi. I on tačno zna zašto sada prolaziš kroz ovo iskustvo. A to znači da, ne samo da je Bog odabrao tebe da budeš moje dete, već je odabrao baš mene da budem tvoja majka. To je nešto što se već nalazi u mojoj prirodi. I u tom saznanju mogu da se opustim. Ne moram više da bičujem sebe i pitam se da li sam dovoljna. Mogu da zaista verujem i u toj spoznaji se opustim. A tek kada sam opuštena, onda zaista svoja priroda mogu i da budem. Volim te. I verujem u tebe.
Sve ono što godinama živim i govorim, ova žena je izrekla. Ona ode.
- Vidiš kako dolazi tvoj novi video.
- Hvala ti, Bože.
Samo malo kasnije, srećem se sa drugom gospođom. Ona ima sina. I priča mi - identičnu priču iz svoje porodice. Kaže:
Celo roditeljstvo, može svesti u dve rečenice: “Volim te. Verujem u tebe.”
Bukvalno identično.
Odmah potom snimim video.
I znam da je to – jedan mali deo božanskog rešenja.
Naravno, lako je to reći: “Voli i pusti”.
Ali, živeti ono što govoriš, to je izazov za nas ljude.
Vraćam se svojoj prijateljici. I kažem da je njen zadatak, da ako želi da pomogne svojoj ćerki, svom unutrašnjem detetu da ono što daje ćerki.
Da tako sebi pruži ono što očekuje od sveta.
Da trenira da vidi sebe očima bezuslovne ljubavi.
Da se seti da ju je Bog odabrao da bude majka baš toj devojčici.
Da ne može, niti treba da spreči da devojčica doživi neprijatne emocije. Podsećam je da su upravo one bile fantastične - i za mene i za nju. Jer, one su nas poslale u potragu za suštinskom, duhovnom prirodom čoveka i svega što postoji.
Moja prijateljica se opušta u potpunosti.
Kaže mi da se oseća kao da sam joj dao neku drogu.
To je najjača droga. Bezuslovna ljubav.
Ona kaže: Hvala ti. I hvala ti, Bože.
Dišem mir. I kažem i ja: “Hvala ti Bože na još jednoj prilici da služim”.
A vi koji čitate ove reči… Imam jedno pitanje za vas.
Da li bi se nešto promenilo kada biste još malo više živeli ovu poruku:
- Volim te. Verujem u tebe.
Želim vam okean ljubavi i radosti, hrabrost da nastavite putem svog srca i mir koji prevazilazi svako poimanje.
2 weeks ago | [YT] | 287
View 16 replies
Marko Maodus
Jutros mi je stiglo pitanje:
Šta da radimo kada naša sreća zavisi od ishoda?
Vezanost za ishod fizičkog događaja je trenutak u kom toliko želimo da stvarnost bude drugačija, da smo spremni da svoju veličanstvenu dušu, kreiranu po slici Božjoj, smestimo u zatvor.
Da od svoje slobode, radosti i ljubavi odustanemo.
Da fizički događaj stavimo ispred Boga.
I da, mi ljudi to često radimo.
Čovek, kada poveruje da će izgubiti ljubav, sigurnost, budućnost ili smisao, ume da sklopi ugovor sa zatvorom samo da ne bi osetio prazninu.
Ali važno je razumeti šta tada sebi radimo.
Bukvalno stavljamo okove na svoje srce.
Tada radost više ne može da teče i sve počinje da zavisi od jednog ishoda.
Pobeda ili poraz.
Sve ili ništa.
Nemir je stalan.
A mir, baš kao i Bog - tada deluju daleko.
Nadahnuća nema.
Jasnoće nema.
Kao da u nama postoji unutrašnji ugovor:
"Ako se ne dogodi ono što želim, više ne smem da budem slobodan."
Najveći broj nas provede život u tom ropstvu.
Ali ne mora biti tako.
Kada se nađemo na tom mestu, prvi korak nije da ubedimo sebe da nam nije stalo.
Naravno da jeste.
I to je u redu.
Ali tada treba zastati.
Osetiti grč u kome smo se našli.
Stezanje.
Sumnju.
Zabrinutost.
I reći sebi:
"U redu je.
Imam pravo da osećam ovo što osećam.
Zaslužujem ljubav bez obzira na to kako se sada osećam."
Svaki put kada sebe prihvatimo baš takve kakvi jesmo, duša duboko odahne.
Upravo tako okov prestaje da bude sudbina.
To je vreme da nežno upitamo:
"Koji deo mene veruje da mora biti baš ovako?
Šta veruje da će dobiti kroz ovaj ishod?
Ljubav?
Sigurnost?
Potvrdu?
Mir?"
Iskrenost prema sebi je pola isceljenja.
A onda dolazi molitva srca:
"Bože, primećujem razne terete u svojoj duši.
Ne znam kada i kako sam ih tu smestio.
Sada razumem da ne moram da znam kada se i šta desilo u prošlosti.
Ne znam šta sve treba da se razveže.
Ne znam istoriju svega.
Ali prihvatam odgovornost.
Čim je u meni, moje je.
Ne moram da znam.
Biram da verujem i volim.
Sve što je spremno da se otpusti sada, predajem ti.
Hvala ti.
Volim te."
Svaki put kada izaberemo poverenje i ljubav, otpustimo deo kontrole.
I sve postane jasnije.
Polako razumemo da se sve dešava u nama.
I spoznajemo da je naša najvažnija dužnost da vodimo računa o detetu u sebi. Da mu dajemo ono što traži od spoljašnjeg sveta.
Da mu svakodnevno kažemo:
"Razumem te.
Imaš pravo da želiš.
Imaš pravo da se nadaš.
Ali ne moramo više da predajemo svoj mir jednom jedinom ishodu.
Možemo želeti celim srcem, a ipak ostati slobodni.
Nevezanost nije hladnoća.
Nije odustajanje.
Nije ravnodušnost.
Nevezanost je povratak u bezuslovnu ljubav.
To je poverenje koje ne kaže:
Verovaću ti ako mi daš ono što želim.
Nego:
Verujem ti i kada ne razumem."
Tada spoznamo nešto što menja čitavo poimanje života.
Život nam ne oduzima nešto da bi nas kaznio.
On sklanja ono za šta smo se vezali da bi nam pokazao gde smo predali moć svoje duše.
Kao da kaže:
"Dete moje, ti si mislio da tvoj mir živi tamo.
A sve vreme je bio ovde.
Ono što je tvoje, doći će kroz slobodu.
Ono što nije tvoje, ne moraš držati kroz grč.
Veruj mi.
Pusti."
I tada nešto u telu počne da se razvezuje.
Neki stari čvor.
Možda naš.
Možda porodični.
Možda ljudski.
Ne moramo uvek znati odakle je.
Bog zna.
Naš izbor "Biti ili ne biti" je zapravo
samo izbor da živimo stara sećanja ili
božansku inspiraciju.
Da pokušavamo da držimo sve konce života pod kontrolom
ili da se prepustimo životu sa iskrenom ljubavlju i poverenjem,
Kvalitet u životu nije nositi teret.
Kvalitet je - pustiti.
Kako bi srce bilo slobodno.
Slobodno da voli.
Nevezanost nije odustajanje od ljubavi.
Nevezanost je povratak ljubavi tamo gde je strah pokušao da je veže.
Kada otpustimo sve, osetićemo mir.
Mir koji prevazilazi svako poimanje.
On dolazi direktno iz Izvora.
Tada vidimo kako Ljubav putuje kroz vreme.
Čisti sećanja, od nastanka sveta do sada.
Kroz sve generacije.
Oproštaj ide tamo gde kontrola nikada nije mogla da uđe.
Ide direktno u Izvor.
I vraća se.
I daje svima ono što je pravo i savršeno za njih.
Slojevi sećanja nestaju.
Vraćamo se u izvorno stanje - slobodne duše.
A kada duša postane slobodna, ona razume da...
Nema šta drugo da radi, osim da voli...
Želim vam okean ljubavi i radosti, hrabrost da nastavite putem svog srca i mir koji prevazilazi svako poimanje.
2 weeks ago | [YT] | 164
View 10 replies
Marko Maodus
- Oče, zašto si me napustio?
Verovatno svi mi nosimo ovo pitanje u sebi.
Ono nije prava istina, već sećanje ili program koji se nalazi u našoj podsvesti.
Pojavljuje se u našem životu kao osećaj napuštenosti, usamljenosti.
Zato se tako možemo osećati i u zagrljaju partnera, društvu prijatelja, okruženi morem ljudi.
Osećaj napuštenosti je kao rak. Izjeda čoveka iznutra.
Svaki put kada nas obuzme, osećamo se praznije.
I polako kreira rupu unutar nas.
Obično prvo pokušamo da je popunim nečim iz spoljašnjeg sveta.
Televizijom. Alkoholom. Narkoticima. Seksom.
Ali, rupa samo raste.
Postepeno se osećamo sve praznije.
Hodamo po našoj planeti ranjenog srca, a da to i ne znamo.
A dokle god hodamo sa ovom otvorenom ranom, krvarimo, po sebi i drugima.
Ali…
Upravo u tom osećaju, skrivena je poruka Ljubavi.
Ona nas poziva da zaronimo u sebe.
Ako ostanemo uz sebe kada se bol koji smo potiskivali – pojavi…
Otkrićemo u sebi moćnog alhemičara.
Čarobnjaka ljubavi koji će nam pokazati pravu istinu.
On će nam pokazati da je ljubav uvek bila tu.
Kada je naše telo stvarano, pažljivo i savršeno za naše putovanje.
Kada smo prvi put otvorili oči.
Kada smo prvi put udahnuli.
Kada smo prvi put imali stomačne grčeve.
Kada je prvi put neko vikao na nas.
Kada smo prvi put doživeli bol.
Pokazaće nam da je Ljubav bila tu u svakom našem iskustvu.
Da je tu i sada.
A onda…
Onda će pripremiti poseban čarobni napitak.
Malo jagoda, malo borovnica…
Prstohvat zlatne prašine.
Zagrljaj Boga.
Zagrljaj pravog prijatelja.
Zagrljaj romantične ljubavi.
Zagrljaj Majke Zemlje.
I… detelina sa četiri lista.
I to je to.
Kad popiješ, osećaj usamljenosti se briše. Nestaje.
I odjednom…
Osetiš.
Da si voljen.
Da si dovoljan.
Baš takav kakav jesi.
I sve što je pravo i potrebno za tebe – dolazi.
Mir Božji sada teče tvojim telom.
Sve je dobro.
Ako želiš da ove uvide produbimo, dođi na radionicu 4.7. od 19h.
Beograd, uživo i online.
Nakon životnih priča i čarobnjačkih primera transformacije, sledi duboko isceljujući meditativno – molitveni proces šamanskim disanjem.
Prijavi se porukom na marko.maodus@gmail.com
Želim ti mir koji prevazilazi svako poimanje. 💙🙏🏻
3 weeks ago | [YT] | 70
View 2 replies
Marko Maodus
Malopre se sretnem sa jednom gospođom.
Pažljivo slušam deo njene životne priče.
Dugo se oseća nemoćno jer za sve mora da pita svog partnera. On ima novac.
Oseća da tako gubi sebe.
Ispod nemoći, tu su i ljutnja i mržnja i tuga.
Zato je stalno iscrpljena.
Ne veruje u svoju vrednost.
Nema prihode.
Istovremeno, ne želi da ponovo radi.
Veruje da novac može zaraditi samo za nju teškim, negovateljskim poslovima u inostranstvu.
- Kako se osećaš kad tako živiš?
- Kao licemer.
I dalje je slušam i tu sam.
Dozvoljavam joj da izgovori sve što se u mislima krije.
Na početku je tu veliko nezadovoljstvo.
Ljutnja. Prema sebi, životu, Bogu.
- Čemu uopšte ovakav život? Samo da se ovo što pre završi. Nema ljubavi. Bog me je napustio.
Nema osude. Idemo dalje.
Konačno joj je dozvoljeno da iskreno izrazi ono što misli i oseća.
Svakom novom rečenicom, sve lakše joj ide.
Naravno, kao i uvek, ispod svega – nalazi se jedna tužna devojčica.
Ona ima sedam godina.I samo želi ljubav svoje majke. A ona je - „Ko zna gde“.
Ali, danas… Možemo da joj pružimo ono što joj je toliko dugo nedostajalo.
I malo po malo, konačno, ogromna težina odlazi.
Srce se postepeno otapa.
Oseća se sve lakšom.
I odjednom, sve za čim je tragala, jasno vidi u sebi.
Mudrost. Kreativnost. Vrednost. Radost. Sigurnost. Snaga. Energija.
Kaže:
- Kako je sve lako kad si iskren. Kad si u skladu sa sobom. Pa ovo je čudesno. U meni živi čarobnjak.
Na kraju samog procesa, pitam je kako se oseća u vezi sa početnom situacijom.
Smeje se čitavim bićem.
U tom času setim se sebe od pre desetak godina.
Tada sam još uvek verovao da mi je mnogo toga neophodno spolja, kako bih bio srećan.
Na primer, više novca.
Nisam tada razumeo da takvim razmišljanjem, sebe stavljam u zatvor.
Samog sebe sam pretvarao u roba.
Tog dana, na istom mestu gde i danas ova gospođa, postavljajući pitanje:
"Da li je apsolutna istina da ne mogu biti srećan ako nemam finansijsku slobodu?",
dobio sam napad smeha.
Smejao sam se sigurno desetak minuta.
Moje telo je kroz smeh otpuštalo gomilu gluposti u koje sam poverovao.
Nakon toga... konačno sam počeo da verujem da vredim.
Da moja misao, reč i delo - imaju neku vrednost.
Da će nekome - značiti.
Godinama kasnije...
Znam šta to znači - biti kreiran po slici Božjoj.
Koliko je samo naša moć velika - kada su naše misli, emocije i dela u skladu.
Mudrost je prirodna posledica - slušanja izvornog unutrašnjeg glasa.
A vi...
Ako se osećate iscrpljeno, bez vrednosti, prinuđeni da odustajete od sebe da biste preživeli, možda je vreme da se sretnemo 1 na 1.
Više o tom susretu duša pročitajte na markomaodus.com/category/1-na-1/
Želim vam mir koji prevazilazi svako poimanje.
1 month ago | [YT] | 116
View 2 replies
Marko Maodus
Svaki trenutak je prilika.
Za raj.
Ili pakao.
Možemo biti usred mora ljudi, a osećati se usamljeno, napušteno i izgubljeno.
A možemo biti sami na drugom kontinentu, daleko od svega poznatog, i osećati da smo u centru sve ljubavi koja postoji.
Svet će nam uvek pružiti ogledalo onoga što jesmo.
Voljene osobe mogu biti na drugoj strani planete, a mi se osećati kao da su u našem zagrljaju.
Jer za dušu, daljina se ne meri kilometrima.
Svest o ljubavi, samo je otkucaj srca daleko.
Ali teško je to osetiti kada verujemo da za nas nema nikoga.
Da sami moramo nositi svoj teret.
Zato se često osećamo umorno. Iscrpljeno. Siroto.
Bezvoljno. Ne verujemo nikome.
Kada smo nesvesni da smo već voljeni,
u mraku smo.
Zato nam svet deluje kao opasno mesto.
I zato jedva čekamo da pobegnemo
od života koji živimo.
Veliki je to bol u duši.
Zaborav Boga.
Zaborav ljubavi.
Otud osećaj da moramo mnogo toga što ne želimo.
Da moramo biti nešto što nismo, kako bi nas svet voleo.
Da moramo zaslužiti ljubav.
Ne razumemo da je jedini lek za to - u nama.
Tražimo ljubav spolja, a ona u nama izvire.
To je ona ljubav koju možemo prepoznati u dva leptira koja se pred nama igraju.
U pesmi ptičica.
U Suncu koje je tog jutra izašlo i za nas.
U ljudima koji nas vole.
Tada bar na tren osetimo povezanost
sa svetom koji nas okružuje.
Bar na tren se setimo da
potičemo iz istog Izvora.
Ali, da bismo prestali da prosimo ljubav spoljašnjeg sveta
i konačno postanemo slobodna duša,
biće potrebno da zagrlimo povređeno dete u sebi.
Da mu pružimo ono što očekujemo od sveta.
Da mu kažemo:
„Razumem zašto si se plašilo.
Razumem zašto si prestalo da veruješ.
Ali, više ne moramo biti robovi prošlosti.
Sada sam tu.
Više neću ignorisati tvoja osećanja.
Neću te više napuštati.
Tu sam za tebe.
Za naše želje.
Za naše snove.
Volim te.
Od sada svuda idemo zajedno.“
Umesto oklopa racionalnosti, tako se vraćamo onome zbog čega smo i došli na našu čarobnu planetu
Vraćamo se na put snova.
Dajemo sebi dozvolu da želimo.
I baš tada, kada ponovo poverujemo,
snovi počnu da se ostvaruju.
Sve kao da počne da se namešta, samo od sebe.
Čuda postanu moguća.
Jer, vera je most između svetova.
1 month ago | [YT] | 133
View 0 replies
Marko Maodus
Možda ste i vi čuli rečenicu:
„Svi odgovori su u nama.“
I ja verujem u nju.
Ali znam i koliko nekad može biti teško da čujemo svoj unutrašnji glas.
Posebno kada nas pritisnu strah, zbunjenost, bol, bolest, emotivni odnosi, raskrsnice, ponavljajuće misli ili osećaj da smo se udaljili od sebe.
Zato postoji rad 1 na 1.
To je prostor u kom zajedno zastanemo.
Da pogledamo šta se zaista dešava na dubljem nivou.
Da osetimo ono što je dugo bilo potisnuto.
Da se setimo ko smo ispod straha, krivice, besa, tuge, starih odluka i unutrašnjih programa.
Tokom godina, dolazili su mi ljudi u najrazličitijim životnim situacijama.
Ljudi sa velikim emotivnim bolom.
Ljudi koji nisu znali kako dalje u odnosima.
Ljudi koji su se osećali izgubljeno, usamljeno ili odvojeno od sebe.
Dolazili su i ljudi sa ozbiljnim dijagnozama, poput raka ili lupusa.
Ne mogu i ne želim nikome da obećavam ishod.
Ali mogu da kažem da sam mnogo puta svedočio tome da se, kada čovek iskreno stavi svoju dušu i Boga na prvo mesto, nešto na dubokom nivou promeni.
Mnogima se vrati mir.
Mnogima se vrati životna radost.
Mnogima telo ozdravi od "neizlečivih bolesti".
Neki pronađu ljubav i u zdrave odnose, stvore novi život.
Ne zato što sam ja nekoga “popravio”.
Već zato što su se, korak po korak, vraćali sebi.
A što smo bliže svojoj autentičnoj prirodi, život nekako lakše teče.
Rad 1 na 1 je delom razgovor.
Delom duboka meditacija i energetski rad.
Delom tišina koja leči.
U ovom periodu osećam poziv da otvorim više prostora za ovakav rad i zato sam značajno smanjio cenu.
Pojedinačna seansa traje oko 60-90 minuta.
Cena je:
• Srbija: 8.000 dinara
• Inostranstvo: 80 evra
Postoji i mentorski rad od mesec dana, sa četiri seanse i vežbama koje pripremam posebno za tvoj proces.
Cena:
• Srbija: 30.000 dinara
• Inostranstvo: 300 evra
Ako osećaš da je vreme da zajedno pogledamo u dubine, prihvatimo i otpustimo stare blokade kako bi zakoračio ka većoj slobodi, ispunjenosti i ljubavi, možeš mi pisati na marko.maodus@gmail.com
Više informacija je ovde:
markomaodus.com/category/1-na-1/
I ne zaboravi. Svi odgovori su već u tebi.
Ja ti nisam neophodan.
Ali, ako tvoje srce kaže, javi se.
Želim ti mir koji prevazilazi svako poimanje.
1 month ago | [YT] | 100
View 6 replies
Marko Maodus
Dragi moji…
Pre desetak godina dao sam otkaz u školi.
Iako sam mnogo voleo rad sa decom, srce me je pozivalo na naredni korak.
Osećao sam da je vreme da osećaj mira Božjeg i čiste životne radosti prenesem ljudima.
Imao sam mnogo slobodnog vremena.
Imao sam to divno stanje duboke bezbrižnosti i poverenja.
Ali nisam imao novca.
Nije bilo ni ljudi sa kojima bih radio.
Nisam imao kome da prenesem ono za šta sam osećao da može da doprinese.
Želeo sam da služim Bogu.
Ali niko se nije javljao.
Naravno, to me je povremeno frustriralo.
Mogao sam da očajavam.
Ali znao sam da je to samo prepreka u unutrašnjem svetu.
Nastavio sam da čistim svoju podsvest, sa poverenjem i ljubavlju.
I…
Nedugo zatim, preda mnom se pojavio mejl sa naslovom:
“Izgubi sebe u davanju drugima.”
Nešto me je snažno vodilo da dublje razumem tu poruku.
I da deo sebe koji veruje da nema izgubim tako što ću davati svetu ono čega imam u izobilju.
Istog časa napisao sam tekst u kom sam ponudio da u narednih mesec dana poklonim dva sata svog vremena, svakog dana.
Nekome za razgovor.
Nekome za rad 1 na 1.
Nekoj baki ili deki za odlazak na pijacu.
Za šta god život donese.
Odjednom se javilo oko 30 ljudi.
Svakog dana sam imao po jedan susret.
I svaki od tih susreta bio je predivno čudo.
Imao sam priliku da stičem iskustvo.
Da dodirnem duše.
Da osetim srca.
A onda…
Pred kraj tih mesec dana, niodakle, ostvario se moj veliki san.
Održao sam predavanje pred oko sto pedeset ljudi.
Moje srce je eksplodiralo od radosti.
Bilo je veličanstveno!
Danas ponovo posmatram sebe kao pre deset godina…
I pitam se:
Bože, kako mogu sada da služim?
I ponovo se pitam…
Čega danas imam u izobilju?
Imam mir.
Imam poverenje.
Imam vreme.
Imam iskustvo.
Imam srce.
Imam mudrost.
Imam prostor da slušam.
Imam radost da stvaram.
Šta mogu da dam?
Odgovori sami dolaze.
Vreme je za nešto novo.
Snimiću meditaciju za decu.
Zatim…
Osećam da mi se ponovo radi individualno.
Mogu da značajno smanjim cenu tog rada u ovom periodu.
Da nekome tako otvorim vrata ka sebi.
Prijateljica me maločas pita da li mogu da joj pošaljem meditativnu muziku koju koristim u Školi za čarobnjake.
Kaže:
„Da ne brineš, neću ja to slati nikome. Ona meni toliko prija, isceljuje me.“
Ja pomislim:
Bože, hvala ti.
Ja ću poslati tu muziku i njoj i svima.
To je još jedna prilika da dam.
Baš tako teče inspiracija.
A sada…
Vreme je za pitanje za tebe:
Čega imaš u izobilju?
Možda nemaš ono što misliš da moraš da imaš.
Možda nemaš novac, sigurnost, savršen plan, veliku publiku, jasnu mapu.
Ali možda imaš vreme.
Možda imaš nežnost.
Možda imaš znanje.
Možda imaš humor.
Možda imaš sposobnost da saslušaš.
Možda imaš toplu supu.
Možda imaš dve ruke.
Možda imaš rečenicu koja nekome može da promeni dan.
Nije potrebno da dajemo ono što nemamo.
Hajde da počnemo od onoga čega u nama već ima dovoljno.
Znaj…
Baš tu…
Život otvori vrata.
Ako te zanima rad 1 na 1, poseti markomaodus.com/category/1-na-1/
Želim ti mir koji prevazilazi svako poimanje.
1 month ago | [YT] | 191
View 11 replies
Load more